JOŠ VIJESTI

DARIO GRGIĆ GOST GISKO-A

Romantika je roba iz uvoza

11. STROSSMAYEROVI DANI

Strossmayer i umjetnici – utjecaj i skrb

NAGRADA “ANTO GARDAŠ” BRANKI PRIMORAC

Zvonka Zmaj i kavaliri - priča o prijateljstvu

Novo izdanje Motovunskoga filmskog festivala počinje danas (28. srpnja) i traje do 1. kolovoza.

O svemu što nas očekuje na popularnom "brdu filmova" razgovarali smo s direktorom Festivala Igorom Mirkovićem.

Svaki od posljednjih nekoliko Motovunskih festivala proglašavan je recesijskim, sve u nadi da sljedeći takav neće biti. Osjećaju li se kriza i recesija u pripremama ovogodišnjeg Festivala?

- Prošlih smo se godina zezali s recesijom, sad nam više nije do zezanja. Festival je danas posljedica našeg inata i tvrdoglavosti i odupire se svim ekonomskim logikama. Odavno smo trebali biti mrtvi, ali evo - nismo, i spremamo još jedno izdanje u kojem smo program natrpali do vrha. Imamo puno sjajnih gostiju i filmova, dobre smo volje i jedva čekamo da Festival počne. Ove se godine čak nećemo ni zezati s recesijom i neimaštinom jer vjerujemo da se ljudima od toga već povraća. Dok propadaju tvornice, ljudi i države, bilo bi nepristojno da festivali kukaju.

Festival je prijašnjih godina uglavnom trajao od ponedjeljka do petka, no ove ste ga godine tempirali od subote do srijede.

- Najprije su nastupili tektonski poremećaji kada je pulski festival iznenada pomaknuo svoj termin i prekrio tjedan koji smo mi već godinama rabili. To nije bila odveć obazriva gesta, ali odlučili smo iz kolegijalnih razloga ne praviti pitanje, nego se pomaknuti nekoliko dana kako se ne bismo preklapali. A ove smo godine uključili i vikend kako bismo omogućili da nam dođu i oni koji zbog posla to već dugo nisu mogli.

Koje su najvažnije programske odrednice ovogodišnjeg Festivala? Kojim se filmovima i gostima najviše ponosite i koji su filmovi Vaši favoriti?

- Publika će, vjerujem, najlakše prepoznati filmove autora koje sustavno pratimo. Naš prošlogodišnji počasni gost, Austrijanac Ulrich Seidl, ima novi film "Raj: ljubav" u kojem secira seks-turizam; Ken Loach ponovno ima film nakon kojeg se svi osjećaju dobro ("Danak anđelima"), ponovno imamo film kralja američkog indie-filma Toda Solondza ("Tajni adut"). Imamo neke filmove koji su lani bili "u modi", kao što je "Sveti motori" Leona Caraxa, ali i neke male, jedva poznate, koje će ljudi vidjeti vjerojatno samo u Motovunu i nigdje drugdje. Osobno, jako volim ruski hit-film "Chapiteau Show" zato jer izmiče svim pravilima: traje tri i pol sata i unatoč tome vrlo je zabavan. No vjerujem da će najzamjećenija atrakcija Festivala biti novi Scorseseov film "Hugo 3D" koji - iako je dobio pet Oscara - nije bio prikazan u našim kinima. Taj je film raskošna posveta pionirima filma, što se uklapa u našu ovogodišnju temu Festivala: kako filmska industrija odbacuje filmsku vrpcu i priklanja se digitalnim formatima. Želimo se dostojno oprostiti od celuloida i za tu je namjeru film o prvim filmašima "Hugo" pravi šlag na torti. Također, veseli me što i ove godine imamo dobru zastupljenost regionalnih kinematografija, kao i da i ove godine u glavnom programu imamo nekoliko zanimljivih dokumentaraca.

Nagradu "Maverick" ove će godine dobiti Terence Davies. Čime ju je zaslužio?

- Ta je nagrada izmišljena kao priznanje filmašima koji su tvrdoglavo išli protiv struje. Terence Davies to je radio cijelu svoju karijeru: njegovi su prvi kratki filmovi, poslije spojeni u omnibus "Trilogija", bili vrlo hrabri u vrijeme kada su nastajali. U radovima koji slijede izmislio je svoju narativnu strukturu i svoju poetiku koja je sušta suprotnost svih pravila i trendova. Kada je zbog te "drukčijosti" izgubio podršku producenata, nije htio raditi kompromisne filmove. Uz to, kako su njegovi najvažniji filmovi nastali u vrijeme krize i rata u Jugoslaviji, mi u Hrvatskoj kao da ga nismo ni primijetili: njegovi filmovi kod nas nisu igrali. Zato je njegovo gostovanje u Motovunu i program u kojem prikazujemo gotovo cijeli njegov opus dobra prilika da nadoknadimo gradivo.

Tradicionalne motovunske nagrade za pedeset godina rada na filmu ove se godine dodjeljuju Veljku Bulajiću i Lordanu Zafranoviću. Očekujete li da će se njih dvojica u Motovunu lijepo slagati s obzirom na to da se u prošlosti nisu baš jako voljeli?

- "Pedeset godina" prije svega je nagrada za vjernost: dodjeljujemo ju ljudima koji su više od pola stoljeća - dakle, cijeli radni vijek - ostali vjerni filmu. I Bulajić i Zafranović savršeno odgovaraju toj definiciji. I jedan i drugi počeli su raditi filmove u ranoj mladosti i nikada nisu posustali - čak ni u razdobljima kada je sve bilo protiv njih. Također, obojica su dosegnuli filmske vrhunce, napravili su filmove koji su igrali u glavnom programu Cannesa, a Bulajićeva je "Neretva" čak bila nominirana za Oscara. Dakle, i jedan i drugi bili su u krugu najuspješnijih filmaša svog doba. Utoliko mislimo da su obojica zaslužila naše priznanje jer to su činjenice. A njihovim se međusobnim odnosima nismo bavili.

Motovunski je festival rođen u neobično doba kad je po mnogo čemu bio usamljen. S vremenom se namnožilo filmskih festivala i pomladila se festivalska publika, ali je u Motovunu još uvijek nekako - romantično i lijepo.

- Kada sam se upustio u motovunsku avanturu, mislio sam da je to angažman za tu godinu. Ispalo je da sada taj posao radim već petnaest godina - ravno četrnaest više nego što sam planirao - i da je sve to ispao životni projekt, a ne kratka epizoda. Festival smo počeli raditi iz zezanja, bez ambicija da napravimo nešto veliko i dalekosežno. Ispalo je, s druge strane, da smo napravili nešto što je ljudima trebalo. I upravo zato što smo pronašli vrlo brojnu publiku, ustrajali smo sve ove godine.