JOŠ VIJESTI

JUBILARNI CIKLUS "PORINA"

Johnu Lydonu nagrada za posebna dostignuća

ADRIANA LIMA

Potajno sanjam o glumačkoj karijeri

Severina, Banfić, Burnać i Cenov 1991. pjevali su “Oglase”

Svoj prvi nastup The Rolling Stonesi su izveli u sastavu - Mick Jagger vokal, Keith Richards i Brian Jones na gitarama, Ian Stewart na klavijaturama, Mick Avory na bubnjevima i Dick Taylor na basu. Odsvirali su r&b standarde “Dust My Broom”, “Baby What's Wrong?”, “Doing the Crawdaddy”, “Confessin' the Blues” i “Got My Mojo Working”.

Kako je bilo? Evo što kaže Richards: “Nađete se tako s nekim tipovima, svirate i kažete nešto poput “Ooh, yeah”. Taj osjećaj vrijedi više od ičega. U jednom trenutku shvatite da ste, zapravo, upravo nakratko napustili planet i da ste nedodirljivi. Poletjeli ste jer svirate sa skupinom momaka koji žele raditi ono isto što i vi. I kad stvar funkcionira, čovječe, narastu ti krila. Jasno vam je da ste bili negdje gdje većina ljudi nikada ne dospije”, prisjeća se Richards.

Naravno, prva svirka nije značila i slavu. Štoviše, priznaje Richards, prvu godinu postojanja Stonesi su “proveli na kojekakvim mjestima, kradući hranu i vježbajući”. On, Jagger i Jones živjeli su u iznajmljenom sobičku na adresi Edith Groove 102, u Fulhamu, a cimer im je bio otkačeni James Phelge. U prizemlju su živjele tri nastavničke pripravnice iz Sheffielda, a kat iznad njih dva homoseksualca. Stones trojka i njihov cimer Phelge živjeli su mladenački neobuzdano, više gladni nego siti, te vrlo često promrzli, jer je zima 1962. godine bila jedna od najhladnijih u povijesti Londona.

Temeljne aktivnosti kojima su se bavili bile su slušanje ploča, analiziranje svih tih pjesama i stalni pokušaji da se "skinu" svi ti zvukovi koje su stvarali Chuck Berry, Jimmy Reed i Bo Diddley.

- Sjedili smo tako i smrzavali se, secirajući pjesme sve dok bi bilo grijanja. Sve što smo željeli bilo je postati najboljim londonskim blues-bandom i pokazati papcima kako se to radi. Nismo se nadali da ćemo ikada postići nešto posebno, tek da ćemo i drugim ljudima skrenuti pozornost na Watersa, Diddleya, Reeda. Nismo kanili i sami postati slavni. O snimanju ploče nismo niti razmišljali. Bili smo idealisti. Bili smo neplaćeni promicatelji čikaškog bluesa. Bilo je to strahovito fanatično stajalište. I, bar što se mene tiče, pobožno izučavanje, poput kakvih redovnika, piše Richards. Ove riječi govore jako mnogo, jer svjedoče o potpunoj predanosti ne slavi i želji za uspjehom, već glazbi. Ta je predanost vodila do sve boljeg i kvalitetnijeg savladavanja željenih znanja, a to je pak, uz zanos koji ih je sve gonio naprijed, osiguravao sve bolje i bolje koncerte pa Stonesi uskoro postaju ne samo najbolji londonski blues-bend, nego mnogo više od toga.

I to sve u uvjetima kad su i dalje stanovali u neurednom sobičku u Fulhamu, dijeleći tri madraca na podu! No, vjera kojom su radili, zanos i ljubav koje su isijavali na svojim nastupima ubrzo su rezultirali rastom broja posjetitelja njihovih koncerata, uslijedili su potom i prvi ugovori za ploče i Stonesi su uskoro napustili smrdljivi sobičak u Fulhamu i krenuli zvjezdanim stazama. No, kad se danas, pola stoljeća kasnije, pogleda i analizira bilo koji dio njihova zvjezdana puta, na svakom će se njihovom albumu i u svakom održnom koncertu osjetiti ona strast koja ih je te davne 1962. godine tjerala da uče, slušaju ploče, skidaju akorde i budu svakog dana sve bolji. Sve dok jednog dana nisu postali - Greatest Rock and Roll Band in the World. Zasluženo. Kapa dolje, majstori! (kraj)