Objavljeno 23. lipnja, 2012.
Iako je Bilić po omjeru pobjeda i poraza daleko najuspješniji hrvatski izbornik, u prvom redu će ga pamtiti po osobnosti
Jedna priča je završila. Slaven Bilić poslije šest godina više nije izbornik hrvatske nogometne reprezentacije. Oprostio se časnim porazom (0:1) od Španjolske u posljednjoj utakmici u skupini na Europskom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini, poslije kojega su ga po povratku u Zagreb dočekali ovacijama.
Ponajprije zahvaljujući pozitivnim dojmovima što su ostali iza igara momčadi koja je na poljskim travnjacima trebala senzaciju za plasman u četvrtfinale pored Italije i Španjolske. Senzacija se nije dogodila, Španjolci i Talijani opravdali su status favorita u skupini C, a Hrvatska na oproštaju od EURA uzdignuta čela napustila veliku scenu. Baš kao i hrvatski izbornik. Slaven Bilić odlazi dostojanstveno, svjestan činjenice da je Hrvatska na još jednom velikom natjecanju dokazala kako je dio europske nogometne elite.
Kada se prije šest godina birao novi izbornik "kockastih", Bilićeva osobnost pobijedila je ispred stručnoga znanja i iskustva. U izbornički stolac sjeo je kao neiskusan trener, iza kojega je bila neuspješna natjecateljska avantura s mladom reprezentacijom.
Goropadni start
Na scenu je, međutim, zakoračio goropadno. Bilić je u kratkom razdoblju uspio afirmirati mlade igrače (Modrić, Ćorluka, Eduardo) koji su udahnuli nov život reprezentaciji i stvorio igru koja je ubrzo postala prepoznatljivi hrvatski "trade mark". Zbog dviju pobjeda nad Englezima i upečatljivim nastupima na EURU 2008. godine, Slaven je postao najtraženiji mladi trener na svijetu, a u domovini ljubimac nacije, koju je osvojio jednostavnošću, ležernošću...
Nogometni izbornik rado je razmjenjivao stručna mišljenja s konobarima i stjuardesama, ministrima i prodavačicama na placu, znanima i neznanima... Narod je zavolio najsimpatičnijeg izbornika kojega je Hrvatska ikad imala. Rockera s naušnicom i diplomom pravnika u džepu. I ostao mu vjeran do zadnjih dana.
Ta se činjenica ponajviše očitovala tijekom drugoga mandata koji su obilježili prvi neuspjesi. "Kockasti" su poslije upečatljivih austrijskih nastupa na europskoj smotri postali pročitana knjiga, Hrvatska je pod Bilićevim vodstvom izgubila prvu utakmicu natjecateljskoga karaktera na domaćem terenu (Engleska 1:4), doživjela dva najteža poraza u povijesti od osamostaljenja (Engleska 1:4, 1:5) i prvi se put nije plasirala na Svjetsko prvenstvo. Ako je mjerilo uvijek bio rezultat, zbog kojega su prije njega morali otići i Miroslav Blažević, i Mirko Jozić, i Otto Barić i Zlatko Kranjčar, morao je otići i Bilić. Slaven je, međutim, samo zahvaljujući imidžu u javnosti, uživao u rijetkim privilegijama i dobio priliku sam odlučivati o svojoj sudbini za kormilom "kockastih", osiguravši si još jedan mandat.
Glava i rep
Hrvatski nastupi u Poljskoj premašili su očekivanja u prvom redu na planu igre, koja je u većem dijelu minuloga kvalifikacijskoga ciklusa bila debelo ispod razine osme reprezentacije na FIFA-inoj ljestvici. "Kockasti" su svojim izvedbama u Poznanju i Gdanjsku s pravom podgrijavali nadu da će Hrvatska ipak igrati u četvrtfinalu, za nešto više nedostajalo je malo više odlučnosti i sreće.
Bilić odlazi nakon što je svom nasljedniku ostavio momčad koja ima glavu i rep, karakter i kvalitetu, izgledni vijek trajanja i mogućnost napretka... Iako je Bilić po omjeru pobjeda i poraza daleko najuspješniji hrvatski izbornik, u prvom redu će ga pamtiti po osobnosti. Nitko ne sumnja da novi izbornik Igor Štimac ima petlje odvesti Hrvatsku na Svjetsko prvenstvo 2014. godine u Brazil, ali Bilićevu će karizmu teško dostići. M. Cvijanović
Marko CVIJANOVIĆ