U Japanu ih zovu “parasaito shinguru”, što hoće reći “gotovanski samci”, u Njemačkoj su “nesthocker” ili zavisne ptičice, u Velikoj Britaniji “basement dweller” - podrumski stanari, u Brazilu “paitrocínio”, što znači sponzorirani, u SAD-u “kids in parents pockets”, djeca u roditeljskom džepu, u Italiji su to mamini sinovi “mammoni”...

Bumerang djeci, onima koji “pate” od Petar Pan sindroma zajedničko je jedno: ne ide im se iz roditeljskog doma ni kad prevale tridesetu ili ih nevolja zvana recesija u sve većem broju vraća natrag roditeljima, često zajedno sa supružnicima i djecom. U Hrvatskoj im još nismo izmislili slikovito ime, makar bi možda trebalo. Jer, Lijepa Naša ni po čemu nije drukčija od bijelog svijeta, osim možda po činjenici da je onih koji su ostali kod kuće, komocije radi, mnogo manje od onih koji s roditeljima dijele sve zbog jednostavnog razloga što su prisiljeni.

I sociologinja Inga Tomić-Koludrović upozorava na tu razliku.

- U pravim postindustrijski moderniziranim društvima taj je povratak povezan s autonomijom koju mladi mogu imati ili imaju u roditeljskoj kući. Znači da roditelji ne ograničavaju njihovu slobodu i imaju dovoljno prostora za vlastiti život. Mladi se odlučuju na povratak, jer im on omogućava komotniji život. Radi se o specifičnom obliku ovisnosti koji nije dobar resurs za razvoj društva. Tu mladi nemaju autonomiju, nemaju samostalnosti, nemaju mogućnost iskazati svoju kreativnost.

Riječ je o vrlo ozbiljnom poremećaju modela odraslosti, jer se oni u mladih roditelja ne razvijaju na adekvatan način pa tako ni sami ne mogu biti dobar model svojoj djeci. Rješenje bi bilo kada bi došlo do prevrednovanja tih odnosa paternalizma; roditelji bi trebali popustiti, a srednja generacija imati zaštitnički odnos prema vlastitim roditeljima. No, nije još uvijek tako. Donosimo vam tri priče, tri različita razloga zbog kojih naši sugovornici još nisu prerezali pupčanu vrpcu.

Nikola F. svoj sobičak na šestom katu nebodera nikada zapravo nije ozbiljno mislio napuštati. Nije se, kako kaže, imalo zbog čega. Valjda je zato “kriv” odnos što ga je imao s roditeljima, odnosno sa svim ukućanima. Sve je tu, kako kaže, uvijek bila otvorena knjiga, bez tajni, bez stega. Maksimalna sloboda bila je zagarantirana, a on je nije zloupotrebljavao, pri čemu je od pomoći bila i činjenica da je od ranih mladenačkih dana radio svašta, ne bi li i financijski bio što više neovisan. Istinabog, katkad su rješenja koja su vodila k ostvarenju njegove želje da unutar 60 kvadrata stana napravi desetak kvadrata svoga svijeta, izvana izgledala prilično radikalno. U početku, jasno je, Nikola F., komocije radi, nije imao razlog ići. Rutina je tu bila bogomdana, a vjerovati da će netko, poput majke, ranim jutrom kuhati kavu pa mu je donijeti pred vrata sobe bilo je iluzorno. Vlastiti mir je, uostalom, njega stalno vodio kroz život. No, priznaje danas kako u sobici evo već 40 i nešto godina nije zato što je vizionarski predvidio recesiju i krizu. On i dugogodišnja mu djevojka, koja inače stanuje nekoliko nebodera dalje, također s roditeljima, katkad i razgovaraju o tome vrijedi li im kupiti nešto svoje. No, svaki put dođu do dva ista zaključka. Prvi je onaj recesijski, istina, da kredit i dužničko ropstvo nemaju smisla. Druga je istina ta da je došlo doba kada valja ostati s roditeljima ne bi li im se pomoglo na svaki način. Ovdje je, naime, malo drukčije nego u većini slučajeva, gdje roditelji pod stare dane moraju pomagati djeci. Ovdje su u igri mala plaća i mizerna mirovina i sin koji svojom dužnošću smatra biti tu i pomoći. To više što se s komoditetom njegove sobice nije promijenilo baš ništa.

Kada se odlučio oženiti, D.P. je vjerovao da je to što će prvih godina on i supruga dijeliti stan s njegovim roditeljima biti samo privremeno stanje. Mjesta je bilo, novca za podstanarenje i nije, posla je bilo makar plaća nije bila bogzna kakva, a supruga je stalni posao uporno tražila, pri čemu ni od kakve pomoći nije bila diploma stečena vrhunskim prosjekom ocjena. Klasika, reklo bi se. Uostalom, njemu se, naivno je mislio, ionako neće ništa bitno promijeniti kad ostaje na poznatom, domaćem terenu. No, s vremenom, koliko god se svi sudionici priče svojski trudili biti tolerantni, odnosno koliko god su mislili da su tolerantni, prostora je u stanu bivalo sve manje i to ne samo zato što su se djeca počela rađati. Mati mu i otac jednostavno nisu mogli pobjeći od potreba da katkad nabace neki savjet, a supruga nije mogla pobjeći od toga da joj svaki savjet ide na živce pa je podstanarstvo svima dobro sjelo. Ali, onda i njih stiže hrvatska stvarnost. Propada jedna firma u kojoj radi, pa druga. Ona će i doktorirati, a u struci raditi neće. A kćeri tri, za koje, da samo rastu i ništa ne pitaju, k'o što i ne pitaju - moraš imati novca. “S jednom nogom si u 'svom' stanu, a s drugom i dalje u roditeljskom”, sublimira sada već permanentno stanje svoje male zajednice 37-godišnji D.P. A kad je tako, onda si stalno na rubu, paziš da se ne zamjeriš, da poslušaš savjet, da žrtvuješ komadić sebe za kakvu takvu egzistenciju sutra i preksutra. A što bi povratak natrag roditeljima donio, ne želi ovaj čas o tome ni razmišljati. Troškovi života bi se smanjili, ali bi se smanjio i životni prostor. Zapravo, veli D.P., bilo bi to posve nalik onom filmu “Beskrajni dan”.

Ima života na koje ste, kad ih gledate sa strane, zapravo ljubomorni, ljubomorni na sreću što tako bezobrazno prati glavne aktere priče. Auto ti daju čim se zamomčiš i da ga uopće tražio nisi. Posao dobiješ tako da ti ga majka nađe, jer joj ide na živce tvoja inercija. A onda dobiješ i stan od neke tete bez potomstva, koja je baš tebe voljela. Dobiješ stan, ali ti se u njega ne žuri. Ne ide ti se, ne iz roditeljskog doma, nego od bake, koja te zapravo od malih nogu pazi i mazi.

Skuhano, oprano, ispeglano, uredno, čisto i bez onog roditeljskog dociranja, jer bake i djedovi samo ljubavi za unuke imaju. Tko bi pametan otamo otišao! I tko bi se pametan ženio pa da otići mora!? No, Igor P. je baš to učinio, oženio se. Takva je nekakva u nas zadana špranca od života; škola, vojska, ženidba, djeca, penzija. Dosad je sve manje-više u njega išlo po špranci, pa što ne bi i dalje. No, krhki su brakovi u današnje doba, oni u koje se sve kasnije stupa jer prije valja odraditi neku “karijeru”. Ovaj se raspao, a vrag će ga znati koliko je krahu kumovala njegova navika da i dalje navraća baki po plastiku s delicijama.