Slaven Bilić porazom protiv Španjolske zaključio je svoj šestogodišnji opus na klupi hrvatske reprezentacije. Prošao je zanimljiv put od zvijezda do blata, pa natrag.

Kada je u srpnju 2006. godine nakon neuspjeha na SP u Njemačkoj postavljen, vladali su različiti osjećaji. Mnogi su mislili da je još "zelen" za zahtjevnu izborničku ulogu. U šest godina Bilić je iz svega izašao kao oblikovan trener s lijepim perspektivama, a Hrvatska je u njegovom mandatu igrala na dva EURA i propustila svjetsku smotru u Južnoj Africi. Ukupno gledajući, Bilić je vrlo dobro odradio svoj posao. Ostat će upamćen kao izbornik koji je srušio puno tradicija. Jedini je u skupini na velikom natjecanju zabilježio sve tri pobjede, s EURA 2008. ispao je, a da nije doživio poraz. S druge strane, prvi je hrvatski izbornik koji je u službenoj utakmici poražen na našem tlu.

Izbornički mandat otvorio je pobjedom protiv Italije u prijateljskoj utakmici. Napravio je tada ozbiljnu smjenu generacija jer je uveo pet ili šest igrača iz U-21 selekcije koju je vodio prije toga. Odmah na startu suočio se s krizom kada su Olić Srna i Balaban zbrisali iz kampa reprezentacije i u sitnim satima se opustili u narodnjačkom klubu Fontana. Bilić ih je odstranio iz reprezentacije za uvodni kvalifikacijski susret s Rusijom. Tu je počeo stjecati mnoge sljedbenike. Bilo je to, bar za mene, najljepše vrijeme njegove vladavine. Te jeseni 2006. godine Hrvatska je igrala sjajan nogomet. Atraktivan, efikasan, a blistao je Eduardo. Prošli smo glatko te kvalifikacije za EURO 2008. godine osvojivši prvo mjesto u skupini ispred Engleske, koju smo dvaput pobijedili, a posebno je sladak bio trijumf na Wembleyju (3:2) kojim smo Engleskoj oduzeli put na EURO. Bilić je tada bio heroj nacije, novi mesija koji će Hrvatsku povesti u visine. Promijenio je puno toga i nakon frustracija koje smo doživjeli na SP-u u Njemačkoj, koje smo završili bez pobjede, vratio je osmijehe na navijačka lica.

Na tom EURU 2008. godine Hrvatska je najavila sjajne stvari, iako smo ranije te godine, u veljači, ostali bez Eduarda, kojeg je je slomio "birminghamski krvnik" Martin Taylor. Taj nam je možda uzeo i san o finalu EURA. Ipak, u skupini smo ostvarili sve tri pobjede, što nam nikada nije pošlo za nogom. Samljeli smo Njemačku i kao prvi prošli u četvrtfinale. Tamo nas je čekala osakaćena Turska, ali nismo uspjeli. U epskoj utakmici koju, oni koji su je gledali, neće nikada zaboraviti, imali smo sve i ostali bez ičega. Sekunde su nas dijelile od polufinala, ali nam ga je Semit Senturk "ukrao iz očiju". Devastirani takvom šokantnom završnicom ispali smo na penale nakon što smo promašili tri jedanaesterca. Bilić je nakon toga trpio teške kritike da je zaboravio na svoj posao i previše se prepustio emocijama nakon što je Klasnić u 119. minuti zabio vodeći pogodak. Žalili smo i te kako za propuštenom prilikom, a kasnije će se pokazati da se i reprezentacija jako dugo oporavljala.

Ždrijeb kvalifikacija za SP nas je opet gurnuo u skupinu s Engleskom. Englezi su očajavali, pisali "Cro-No" prisjećajući se loših iskustava iz prethodne kvalifikacijske kampanje. Ali uzvratili su nam žestoko. Pobijedili su nas u Zagrebu 4:1 i to je bio prvi poraz Hrvatske na njezinom tlu u službenim utakmicama. Nakon toga Bilić je počeo eksperimentirati. Propustili smo pobijediti neuvjerljivu Ukrajinu u Harkovu, iako nas se uvjeravalo da je nula dobar rezultat. Nije to bila ona ofenzivna Hrvatska iz prošlog ciklusa i imali smo sve više problema, a eskalacija se dogodila remijem u Maksimiru s Ukrajincima (2:2). Nakon toga više nismo ovisili sami o sebi i tako je završilo. Englezi su izgubili u Ukrajini i kompletirali svoju osvetničku misiju nad nama. Ostali smo bez SP-a, a dogodio se i slučaj Funtana, koji je žestoko uzdrmao atmosferu u reprezentaciji. Bilić je vagao što učiniti. Ostati ili otići, ali je hrabro odlučio preuzeti odgovornost i vratiti reprezentaciju na staze slave.

Nije baš sve glatko teklo ni u posljednjih kvalifikacijama koje je vodio. Hrvatska se dugo tražila, puno smo oscilirali, a doživjeli smo i dva neugodna poraza, Tbilisi i Pirej. Nezadovoljstvo je raslo, a nakon poraza od Grčke Bilić je gotovo bio već i smijenjen. Povjerenje u njega i repku nikada nije bilo manje. Ipak, nekim čudom u HNS-u je prevladao razum i ostavili su ga da radi. Stigao je onaj sjajni Istanbul, gdje je vraćen dio povjerenja, ali se počela nazirati Bilićeva taktička genijalnost. Sjajno je postavio taktiku i već u prvoj utakmici play-offa osigurao plasman na europsku smotru. Na EURO je ispraćen tiho, gotovo bez nada, a opet je napravio odlične stvari. Uspio je homogenizirati reprezentaciju, sebe je etablirao u priznatog stručnjaka premda smo ispali u skupini. Težak smo ždrijeb imali, najteži otkako se natječemo na velikim smotrama. Ostavili dobar dojam i ostali za malo kratki.

Ovaj je EURO možda zapravo i najbolji sukus Bilićevog izborničkog života. Napravio je puno dobrih stvari, ali to se rezultatski nije do kraja manifestiralo. Možda će vrhnje njegovog dobrog i sustavnog rada pokupiti netko drugi kada je u pitanju Hrvatska. Slaven kreće u novu avanturu, potpisao je za moskovski Lokomotiv i sada će se dokazivati na klupskom planu. Želimo mu svu sreću, uz nadu da će se jednom vratiti i na klupu reprezentacije. Zaslužio je to!