Daniela Trbović poznato je i uspješno voditeljsko lice Hrvatske televizije. U svojoj već podužoj televizijskoj karijeri vodila je gotovo sve što se u Zabavnom programu moglo voditi: od “Hit depoa” početkom devedesetih, zajedno s Hamedom Bangourom, do kviza “Najslabija karika”. Vodila je i brojne manifestacije, zabavne programe i festivale. Krajem 2008. godine sudjeluje kao natjecateljica u glazbeno-zabavnom spektaklu “Ples sa zvijezdama”, a od 2010. godine vodi emisiju “8. kat”. Koliko je duhom i tijelom mlađahna Daniela normalna osoba, neopterećena tijekom vremena, dovoljno govori podatak da je autor intervjua, ne baš točno informiran o njezinim godinama, na njeno izričito inzistiranje umjesto 48 morao napisati da ima 49 godina.

Opatijsko-riječki “Porini” nekad i danas?

- Radila sam onaj “Porin” koji se odvijao u Kristalnoj dvorani hotela “Kvarner”. Na balkončiću sam razgovarala s prezenterima i dobitnicima, a Oliver Mlakar bio je na glavnoj pozornici. Sjećam se i “Porina” koji je vodio Robert Ferlin u Rijeci. Bio je to meni vrlo zanimljiv rokerski “Porin”. Tada je “Porin” bio nešto novo i ljudi su bili jako zainteresirani i motivirani, a drukčija je bila i glazbena scena. Naravno, ne mogu taj feeling i entuzijazam trajati vječno. S vremenom su se neke stvari mijenjale u pristupu, produkciji, uznapredovala je i televizijska tehnologija. No, “Porin” ne ovisi toliko o televizijskoj tehnologiji koliko o ljudima i produktivnosti glazbene scene te godine za koju se dodjeljuje i odnosu ljudi iz struke prema toj nagradi.

Nekad sam, koliko pamtim, duže tulumarila. I zbog godina, i zbog obaveza. Sad su tulumarenja rjeđa, pa ih duže pamtim. Naravno da se prije više tulumarilo, nisam morala ići ranije spavati, ali ni tada ni sada nikad se nije tulumarilo prije “Porina”. Tulumarenje je zapravo opuštanje nakon dobro obavljenog posla.

Što Vam je bio najveći problem tijekom vođenja ovogodišnjeg “Porina”? Kako biste ocijenili cijelu manifestaciju?

- Pa nije bilo nikakvih problema. Nije se događalo ništa na što nisam bila navikla. Vođenje se mijenja u hodu, scenarij se prilagođava onom što se u tom trenutku događa i sve zapravo ovisi o voditeljskim osobnostima i sposobnostima da se pohvataju svi konci te da sve to na kraju dobro i spontano izgleda. Mislim da smo se kolega Mario Petreković i ja u svemu tome ove godine jako dobro snašli iako smo prvi put nešto zajedno radili. Ocjena? Kad si unutra, kad vodiš, onda si okupiran potpuno drugim stvarima. Da bi ga ocijenio, moraš ga gledati na televizijskom ekranu.

Zajedno s Hamedom Bangourom bili ste i prezenter jedne od kategorija. Kakva su iz današnje perspektive sjećanja na “Hit depo”, koji ste zajedno vodili punih četrnaest godina?

- Ima nostalgije, ali to je nostalgija za njegovim i mojim mladim godinama. To su bili Hamedovi i moji televizijski počeci. Imali smo tada puno više energije nego danas. Divna sjećanja. Mislim da je od one moje tadašnje spontanosti ostalo mnogo i do danas.

Bi li “Hit depo” i danas jednako funkcionirao, ili su danas potrebne neke druge forme prezentacije glazbe na televiziji?

- “Hit depo” je bio format koji treba promatrati u kontekstu vremena. Tada, početkom devedesetih, nismo imali kabelskih televizija, YouTubea i Interneta, kao ni smartphonea. Danas, jednim klikom na ekranu kompjutora ili mobitela možeš pogledati bilo koji spot na ovom svijetu i iste sekunde saznati tko je bilo gdje u svijetu na nekoj top-ljestvici i na kojem mjestu. Danas bi “Hit depo” bio suvišan bez obzira na Hamedov i moj šarm i sposobnosti.

Živite s dva muškarca. Je li to komplicirano? Ima li ljubomore?

- Rijetko smo svi zajedno. Jedan od njih je kulturni pečalbar (Danielin dečko, kazališni redatelj Oliver Frljić, nap. a.), a drugi školarac (dvanaestipogodišnji sin Lovro). Uspješno su se prilagodili jedan drugom. Moram priznati da me Lovro, na kojeg inače, kao i svaka majka, jako često vrištim i tražim od njega da napravi ili ne napravi ovo i ono, jako iznenadio svojom emocionalnom inteligencijom. Lovro se lako pomirio s činjenicom da nije jedini muškarac u mom životu. On je jako siguran u to što on meni znači i vrlo je brzo prihvatio Olivera. Možda zahvaljujući i tome što je i Oliver bio zreo, pametan i nenametljiv. Nema ljubomore. Ne dijele me. Oboje me imaju u cijelosti. Lovri je Oliver jako drag i nedostaje mu kad je daleko od kuće zbog obaveza. Oliverova kći Saša i Lovro su vršnjaci i jako se dobro slažu. Spaja ih ljubav prema playstationu, kompjutorima i glazbi.

Prije četiri godine u “Plesu sa zvijezdama” nacija se zaprepastila spoznajom da imate zgodne noge. Gdje ste ih dotad skrivali?

- Noge su došle u središte pozornosti ne zato što su genijalne nego zato što sam ih prvi put javno pokazala. Nemam ja neke noge. Imam niži ovjes i više sam jazavčarka nego hrt. Inače sam vječno u hlačama, neupadljiva sam, mimikrična, poprimam boje okolice...

Iako imate 49 godina, nedavno ste izjavili da volite - dječake...

- Da, volim dječake. No... “Dječaci” su odličan splitski bend koji, nažalost, još nisam slušala na koncertu uživo, ali ih zato slušam često na YouTubeu. “Dječake” sam zavoljela zahvaljujući svojim dječacima Lovri i Oliveru, koji su mi skrenuli pažnju na njih. Ova igra riječi bila mi je odlična aluzija na moju situaciju, budući da je moj dečko Oliver Frljić dvanaest i pol godina mlađi od mene. Zezaju li me kolege da volim piletinu? Ne više, ali na početku naše veze prije tri godine bilo je i toga budući da je u našem društvu i dalje jako strašno ako je žena starija od svog muškarca više od pola godine.

Što je za Vas sreća?

- Ako je osoba prešla četrdesetu i ako je zdrava, ima dijete, partnera i posao, što joj više treba. Ali, naravno, čovjeku nikad nije dosta.

Iako imate respektabilne godine, u duši ste još zaigrana djevojka. Varam li se?

- Ne varate se! Još uvijek sam u duši mlađahna djevojka, samo što sam sada samosvjesnija, samopouzdanija i bolje razumijem samu sebe. Uživam u životu i iznutra sam jako nabrijana. Jedini je problem što me malo pomalo “ljuska”, fiziološko stanje tijela demantira u tom mladenačkom feelingu.