S visinom od 6.194 metara Mount McKinley, iliti Denali, najviša je planina u američkoj saveznoj državi Aljaska. Ujedno je to i najviši vrh sjevernoameričkog kontinenta. Administrativno je zaštićena kroz instituciju Denali National Park and Preserve. Ukupna je površina parka 24.585,09 četvornih kilometara. Kako se planina nalazi u subartičkom pojasu, ona je najsjeverniji i najhladniji visoki vrh na Zemlji.

Originalno ime Denali vuče korijen iz atabaskanskog indijanskog, a na engleskom bi otprilike bilo "The High One". Američka i svjetska planinarska zajednica koristi ime Denali odbacujući McKinley jer je William McKinley bio američki predsjednik kojega je 1901. godine za vrijeme posjeta Buffalou u ajnfortu lokalne filharmonije riješio, uz pomoć 32 mm cijevi, ovozemaljskog postojanja anarhist Leon Czolgosz. Sadašnje se administrativno ime Mt. McKinley, razumljivo neuspješno, pokušalo nekoliko puta pomoću peticija i inicijativa mijenjati u Denali. No vlast SAD-a ostala je dosljedna i vrh planine i dalje zadržava svoje politički opredijeljeno ime McKinley.

Fly an hour or walk a week! - slogančić je koji objašnjava sve vezano uz pristupe na 58 km dugi ledenjak Kahiltna. Talkeetna Air Taxi jedna je od četiri avionske tvrtke koja vas iz sela Talkeetna nakon sat vremena leta spušta na Kahiltna International Airport (KIA) smješten na 2.195 m/nv u jugoistočnom rukavcu divovskog ledenjaka. Odatle kreće put prema vrhu dug 26 km, s visinskom razlikom od 4.000 m.

Inače, na Denali se ne penje, na Denaliju se kampira! - jednoglasni su svi planinari. A kampira se na ekstremno niskim temperaturama (do -45°C), po čestim olujama, snježnim mećavama i razrijeđenom zraku. Planina se visinom od 5.600 m/nv u odnosu na ostale velike vrhove drugih planinskih lanaca najviše uzdiže iznad svoje ravnice. Meteorolog, dr. Terris Moore znanstveno je dokazao da je razlika između geografske visine i tlaka zraka na Denaliju jednaka onoj na 7.700 metara, primjerice na Himalaji ili Karakorumu.

Gojzerice na nogama, krplje na gojzericama, brocak na leđima, korito povezano za pojas kojim vučete opremu i hranu koja vam je potrebna, planirana na bazi dvadeset i jednog dana u planini. Tu se nalazi otprilike ovo: hrana, četiri litre goriva s kuhalom za topljenje snijega za jelo i piće, lopata, šator, vreća za spavanje, lonci i poklopci, lonka s hermetičkim čepom i pripadajuće biorazgradive vrećice, boce, termosica, tri para rukavica, kape, podmetač, prostirke, folije, naočale i razne sitnarije koje ovdje uspon znače.

Klasični planinarski uspon zahtijeva postavljanje pet kampova prije posljednjeg uspona na vrh. Sveobuhvatan planinarski doživljaj je penjanje po svijetu leda smjerom West Buttersa, koji je 1951. trasirao i kamerom Fairchild K-6 obradio Bradford Washburn, tada službenik National Geographica. Naravno, samo onda kada se dobro razrade sve logističke i organizacijske muke, tada planina sama teče noseći planinara kao što surfera nosi dvadeset metara visok val.

Organizacija logora, kuhinje i svakodnevno postavljanje i raspremanje šatora, zadaje dosta glavobolja, osobito ako ste samac. Kod pustinjačkog penjanja, osim mogućeg pada u duboke pukotine kojima je korito ledenjaka ispresijecano, poteškoća je boravak i noćenje u šatoru jer su temperature zraka kada sunce zađe od - 20°C do - 35°C. Ipak se nalazimo na 62° sjeverne širine! Zato punu pozornost treba pokloniti stalnom zagrijavanju organizma i punjenju tijela energijom, uz što manje kondukcijsko-konvekcijske gubitke. Ključno je natopiti dovoljno snijega koji će dati najmanje šest litara vode dnevno za hidraciju organizma. Šator sa svom opremom mora se postavljati i raspremati dva puta dnevno. Također je potrebno šator utvrditi ogradom ili igluom u smjeru obrnutom od pretpostavljenog puhanja vjetra. Pilom za snijeg nakon iglua izrezuje se i prostor za kuhinju pa ledena stolica, ledeni stol i ledeni toalet. Kada se to sve dobro uhoda, na brzinu prođete Windy Corner pa preko horizontalnih pukotina blago grogirani stižete u "glavni grad" Denalija, planinarski bazni kamp na 4.300 metara. Do tuda ste sve potrebne svari donijeli snagom vlastite volje i mišića. Kod većine svjetskih planinskih divova do baza vam taj posao obavlja nekakva radna snaga: u Andama mazge, u Africi deve, na Himalaji jakovi, u Pamiru kamazi i magarci, u Alpama žičare i tako dalje. Ovdje si pak sam svoj jak!

Headwall je prva značajna strmina od pedeset stupnjeva na koju se potrebno aklimatizirati. Prvi put je to lako i imate osjećaj lepršavosti izmiješan s ushitom i samopouzdanjem. Sljedeći dan je buđenje s posljedicama koje je prouzročila visina od 5000 metara. Bezvoljnost, slaba motiviranost i rastresenost, tek su neke od manifestacija koje vas tjeraju natrag u toplu vreću, na beskrajno dremuckanje i kunjanje. Pretpostavka vremenske prognoze je blizu optimističnoj pa je trenutak za daljnji pokret.

Ostavljate slabosti za sobom, jer ako se kolebate, mogli biste zaglaviti još pet dana u bazi. Posložite brzinski u pedesetlitarski brocak sve što vam je potrebno za planiranih šest dana završnog uspona i put pod noge, ponovno na zaleđeni zid do Washburn's Thumba. Kod te orijentacijske točke mala stanka za vodu i energetike, pa onda čvrstim korakom do logora broj pet, na 5.243 m/nv. Glava vam je tu gotovo doslovce u oblacima! Rijetki planinari samo u krajnjoj nuždi proviruju glavom bez obzira. Tu i tamo iz hladnih iglua izviruju Talijani, Austrijanci, Niponci, Rumunji, Tajvanci, Amerikanci, Varaždinci, Gruzijci, Rusi... Slijedi zadnje građenje šatora i njegovih zidina. Uz uobičajene visinske simptome, fantazije, melankoliju i šizmanje. Svaki sljedeći pokret je napor, a svaki završeni olakšanje. Samo voda, topla čokolada i izotonici od jutra do sutra. Onda jedan dugi dan čekanja na približno vedar i bistar dan. Pogledi u mračni sjeverni vrh, i završni uspon sa startom u osam sati. Bez obzira na tempo, hladnoća prodire kroz dvoslojne gojzerice pa palčevi “vrište”. Iznad Denali passa na nekih šest tisuća vjetar razbija. Prodire kroz sva četiri sloja odjeće i osjetite ga kao na goloj koži. Velika zaravan znana kao Football Field je za leđima i još dvjestometarska strmina Pig Hill pa završni greben. Tu se uporno leluja nekih pola sata i više, po relativno prohodnom zaleđenom bridu do samog vrha. Gore je put završen pa treba natrag istim putem, u logor broj pet.

Nakon prolaza Archdeacons Tower, olakšanje i duboki izdisaj na Denali passu. Bonaca pod sedlom i jako sunčano svjetlo tope led u kostima. Totalno grijanje, klopa, voda, plavo nebo, oblaci u dalekoj dolini i izležavanje vraćaju planinara iz stanja biomehaničke robotike u stanje oživljene svijesti proživljenog puta. Goodbye Denali! Petodnevni put prema dolje obilježava u prva tri dana velika hladnoća, a zatim dolazak južine koja “rastvara” prijeteće pukotine na Kahiltni ledenjaku.

Šesnaesti dan od dolaska na ledenjak propelerac Havilland DHC-3 iz 1954. godine kupi svoje putnike i vozi ih kroz Mt. Huntington na putu prema dolje, u civilizaciju, u normalu... Aljaska ostaje u snijegu i ledu, ali i u sjećanju...