Objavljeno 20. travnja, 2012.
Među tristotinjak Mihaljinčevih zabavnih skladbi mnoge su bile veliki hitovi koji su postali evergrini
(nastavak prethodnog teksta)
Tamo na početku, na jednom muzičkom natjecanju “Večernjeg lista”, sreo je Stjepan Mihaljinec plavokosu Elviru Voća, još tinejdžerku. Bio je to fatalan susret kojem duguje nadahnuće za mnogo pjesama i jednu Ivanu, i obiteljski mir tako potreban u estradnom nemiru. Jer, usporedo izabravši i težak put muzičkog aktivista - što je vidljivo iz rukovodećih dužnosti pobrojenih u prethodnom tekstu - trpjet će poglavito njegova ljubav prema komponiranju.
Iako će, osim tristotinjak skladbi zabavne glazbe (mnogim pobjednicama na domaćem, ali i inozemnom tlu, primjerice: “Ako sada odeš”, nakon trećeg mjesta na “Zagrebu 1967.”, osvojila je i prestižni “Srebrni notni ključ” Intervizije u Karlovym Varyma, sljedeće 1968., te “Proplakat će zora”, koja je, nije na odmet naglasiti, osvojila prvu nagradu i u domaćem i u inozemnom dijelu natjecanja), napisati i koncertantnu Fantaziju za klavir i orkestar (uspjelo nadahnutu Addinsellovim Varšavskim koncertom), scenska djela: mjuzikl “Ja i moje drugo ja” i muzičku komediju “Ljubovnici” (1981.), te niz televizijskih tema, dječjih naslova i onih duhovne glazbe, kao i “nebrojene obrade i aranžmane za različite sastave i orkestre” - kako stoji u svim biografijama ovog iznimnog glazbenog znalca i radnika - ostaje dojam da nam je kao skladatelj ostao dužan; gotovo jednako kao i kolega mu Pero Gotovac, “Jugotonov” urednik, s kojim je dijelio delikatnu rolu “dirigenta” domaćom zabavnom glazbom. Treći u vladajućem triju Nikica Kalogjera, skladatelj, diskografski i radiotelevizijski producent, reći će da je domaća zabavna glazba rođena na radiju, a odrasla na festivalima. Šezdesetih, punoljetnost je ostvarila u diskografiji. Bilo je to vrijeme kad su se standardi muzičkog šoubiznisa za bivšu državu de facto krojili u Zagrebu. Čini mi se važnim spomenuti da je Mihaljinec, različito od većine svojih kolega, pokazivao smisao i razumijevanje za novo i mlade (i u tom kontekstu za pojavu rocka na ovim prostorima), dajući priliku mnogim “električarima” da se okušaju i naprave prve korake u studijima i programima Radio Zagreba, poput “Crvenih koralja”, “Sjena” i “Atoma”, stvarnih prvoboraca rocka.
Unatoč imidžu “čovjeka iz sjene” i “nezamjenjivoj sivoj eminenciji” (o čemu, pored spomenutih festivalskih nagrada, na neki način govore i brojna državna i republička priznanja, od “Vjesnikove” nagrade za glazbu “Josip Štolcer Slavenski” iz 1982., preko Odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1995. do Nagrade grada Zagreba 2005. i Nagrade Hrvatskog društva skladatelja Milivoj Korbler 2006. godine), Stjepan Mihaljinec je poglavito umjetnik svog posla, ili - kako na početku njegova curriculum vitea gdjegod ga čitali stoji - skladatelj, aranžer, dirigent i pijanist zabavne glazbe. No, svakako treba dodati: Par exellence!
(svršetak)
SLJEDEĆEG TJEDNA: GRUPA “TIME”
Piše: Siniša ŠKARICA
NAJVAŽNIJA GLAZBENA DJELA
ORKESTRALNA: Fantazije za klavir i orkestar (1977.)
SCENSKA: “Ja i moje drugo ja”, mjuzikl (1964), “Ljubovnici”, glazbena komedija (1981.).
Instrumentirao je i dirigirao glazbenu komediju “Tata, udajem se za crnca”, Ljube Kuntarića, u zagrebačkom Gradskom kazalištu “Komedija”.
PJESME ZA DJECU: “Osmijeh moje majke”, “Jedan običan žir”, “To je naš maj”.
NAJPOZNATIJE ZABAVNE MELODIJE: “Dvije drage riječi”, “Svitanje”, “Ako sada odeš”, “Proplakat će zora”, “Noćas ćemo zemlji ko materi reći”, “U kamenu pjesma piše”, “Zadnji fijaker”.
Ako skladbu “Zadnji fijaker” obogatimo atribucijom Pjesma stoljeća, a onda se vratimo početku i otkrijemo da je skladateljev diplomski rad obranjen na temu “O pojmu, produkciji i reprodukciji tzv. zabavne muzike”, prilično ćemo točno omeđiti Mihaljinčeve darove prirode i njegov modus operandi.