Gledajući iz tjedna u tjedan otužno prazne tribine Gradskog vrta, misli me sve češće odvedu u neka druga vremena. U one nedjelje, što je u pravilu bio dan igranja prvoligaških i drugoligaških utakmica, kad su ljubitelji nogometa u impresivnom broju hrlili na utakmice. I to ne samo u Osijeku. Pogledam li k tomu i izvješća sa sportskih događaja u uvezima starih, već požutjelih listova novina, nostalgija se nametne sama po sebi. Uz iskreni uzdah što i naša mladež nema priliku uživati u sličnim ambijentima. Zato smo mi stariji, eto, bili u povlaštenom položaju, jer se možemo pohvaliti bogatstvom nezaboravnih uspomena na dekor u kojem smo s razlogom uživali. Danas ćemo o tri takva događaja.

Definitivni kraj jedne od najboljih generacija osječkog nogometa s početka sedamdesetih vidjelo je nezamislivih 64.128 ljubitelja nogometa s plaćenim ulaznicama! Prethodno su Osječani (1970. i 1971.) neuspješno pokušavali kroz kvalifikacije izboriti prvoligaški status države tog vremena, da bi u trećem pokušaju, u ljeto '73, prvak Druge lige „sjever“ doživio ono što je odavno postalo legenda sportske obitelji grada na Dravi. Pod vodstvom Milana Antolkovića i Ivice Rukavine, naime, mladići s prepoznatljivim trefom MK Slavonije na grudima uspjeli su prebroditi „pakao“ krcatog stadiona u Prištini (1:0, 2:1), a onda, u finalu kvalifikacija, dvaput su odmjerili sposobnosti s NK Zagreb. U Gradskom vrtu pogodaka nije bilo, što je toliko zaintrigiralo hrvatsku nogometnu javnost da se na uzvratu na maksimirske tribine načičkao nikad nadmašen spomenuti rekord najvećeg stadiona u Hrvatskoj. I danas se prepričava da tog srpanjskog dana „u Osijeku nitko nije radio, jer je oko 20.000 Esekera, na razne načine, putovalo u Zagreb“!! Na terenu, međutim, Fortuna nije bila naklonjena osječkoj momčadi koja je (nakon 2:2) u dodatnom izvođenju jedanaesteraca bila minimalno nadmašena, jer su s(p)retniji bili „zagrebaši“ predvođeni – trenerom Vlatkom Markovićem. I dok su Dugalić, Iličin, Dumančić, Milić, Lončarić, Z. Rupnik, S. Čordaš (I. Grnja), Bašić, Lukačević (Lončar), Lj. Petrović i Žutelija iz očaja popadali na travnjak, nad Maksimirom se prolomio pljusak. I nebo je zaplakalo nad njihovom sudbinom...

U Osijeku se, međutim, prvoligaški nogomet opet počeo igrati četiri ljeta kasnije. Predsjednik Željko Huber pobrinuo se te 1977. za munjevito građenje kompletno novog gledališta u Gradskom vrtu, na koje je, iz godine u godinu, hrlilo tisuće navijača. Da bi ubrzo stiglo i proljeće 1982., a Dinamo je, predvođen magom Miroslavom Blaževićem s čuvenim bijelim šalom, oduševljavao pristalice rušeći sve pred sobom. Na putu osvajanja jugotrona poslije niza posnih godina, jedna od ključnih utakmica “modrih” bila je ona odigrana 4. travnja u – Osijeku. Stjecajem okolnosti velika zapadna tribina Gradskog vrta još nije imala uporabnu dozvolu, ali nitko, pa čak ni drveni skeleti kao tragovi završnih radova na tom dijelu objekta, nisu bili prepreka stampedu tisuća kibica u želji da vide antologijski sraz. Sjećam se da smo, osjećajući podrhtavanje velike, krcate tribine iznad naših novinarskih loža, strahovali od katastrofe neviđenih razmjera. Srećom, nije se dogodila, Ćiro je odnio bodove (Panić i Z. Kranjčar) i kasnije pobrao šampionske lovorike, a Esekeri (strijelac Žeravica, za konačnih 1:2, nap.a.), zauvijek su zapamtili da se u Gradskom vrtu našlo rekordnih 40.000 ljudi, a precizan je ostao podatak o 24.682 prodane ulaznice! Red je nanizati i sastav Osijeka u tom ogledu: Alempić, Žeravica, Dumančić, Šmudla (Džeko), Kalinić, Popović, Iličić, D. Todorović, Nikezić (Dilber), Rakela i Grnja.

Ipak, pogriješit ćete ako mislite da su to dva primjera s najviše gledatelja okupljenih na nekoj utakmici osječkog kluba. U Gradskom vrtu, svakako, ali budućim kroničarima zauvijek ostavljam 22. svibnja 1991. i brojku od 70.000 ljudi na beogradskoj Marakani! Zvezda je slavila s 5:1 (Pančev 3, Jugović i Savićević); a onda tjedan kasnije, 29. svibnja, u Bariju, postala europski prvak. Perić, Drljača (Podunavac), Maričić, Vuković, Steinbrückner, Vladimir, Končalović, Vukčević, Petrović, Špehar i Mušić (Mišković), pokušali su se oduprijeti velikom favoritu, s tim što je počasni strijelac za „bijelo-plave“ bio Emir Mušić.

I još jedna poveznica: stjecajem okolnosti Esekeri su uvijek bili sudionici - promocija svojih suparnika! „Zagrebaše“ su ispratili u Prvu ligu ('73), dinamovce u šampionski sastav bivše države što se u Maksimiru ('82) čekalo čak 24 godine, a momčad Ljupka Petrovića na putu povijesnog pothvata u Bariju ('91). Zbog svega, istina, Esekeri nisu imali razloga za slavlje, ali, ipak, te tri povijesne epizode pokazuju kakav su ugled i značaj osječki nogometaši (od)uvijek imali. Zbog čega se (ni) današnji NK Osijek ne bi smio zadovoljavati sivilom sredine ljestvice vrlo skromne Hrvatske lige. Zar ne?!