Objavljeno 6. travnja, 2012.
Opsada je trajala je 1.424 dana - trostruko duže od Staljingrada i godinu dana duže od Lenjingrad
Opsada i višegodišnje mučenje Sarajeva, pucanje po njegovim stanovnicima kao da su zečevi, bio je jedan od prijelomnih događaja europske povijesti.
Tako danas, dvadeset godina nakon 6. travnja 1992., govori počasni građanin glavnoga grada BiH Nenad Popović, pisac i izdavač iz Zagreba. "Varšavski geto i okruživanje Varšave do potpunog sravnjivanja sa zemljom ispale su samo predigra, a Srebrenica i egzekucija kolone od osam tisuća ljudi njegova poenta: je li uopće zamislivo kako bi duga ta kolona bila na izlazima iz Sarajeva da je Radovan Karadžić uspio u svojem naumu?" Vrhunac kataklizme Sarajeva počeo je 6. travnja 1992., dan nakon što su srpske snage napale Policijsku školu na Vracama. Predsjedništvo BiH proglasilo je izvanredno stanje, a dvanaest zemalja Europske zajednice objavilo da priznaju BiH kao samostalnu i suverenu državu. Više od pedeset tisuća ljudi okupilo se na ulicama grada da demonstriraju za mir i protiv rata, ali tada su srpski napadači i Sarajlijama demonstrirali okrutnost kakvu su veliki dijelovi Hrvatske i istočne Bosne dotad već bili i predobro upoznali: snajperima su pucali u masu. Ubijene su dvije djevojke, Suada Dilberović, Dubrovčanka na studiju medicine u Sarajevu, i sarajevska studentica Olga Sučić. Opsada, kako se zvučno zove četverogodišnje demonsko ubijanje cijeloga grada, mogla je početi.
Dokumentirana zvjerstva
"Opsada Sarajeva po svojoj se okrutnosti može usporediti samo s Drugim svjetskim ratom. Nikada od tada nije jedna vojska poduzela kampanju takvoga nepopustljivog nasilja protiv stanovnika jednoga grada da ih svede na razinu srednjevjekovnoga siromaštva i neprestanoga smrtnog straha. Ni na jednome mjestu u gradu Sarajlije tijekom opsade nisu bili sigurni: ni u svome domu, ni u školi, ni u bolnici", iznio je u uvodnim riječima pred Haškim sudom tužitelj na suđenju Stanislavu Galiću, zapovjedniku sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS, jednome od trojice generala srpske vojske osuđenih za opsadu Sarajeva. Bila je to najduža opsada u povijesti modernog ratovanja. Trajala je 1.424 dana, od 6. ili 5. travnja 1992., kako neki tvrde, do 29. veljače 1996. To je trostruko duže od nacističke opsade Staljingrada i godinu dana duže nego što su Hitlerove snage opsjedale Lenjingrad. Po gradu je pucalo 18.000 srpskih vojnika strateški raspoređenih na okolnim brdima, naoružanih topništvom, tenkovima, minobacačima, teškim strojnicama, višecijevnim bacačima raketa i snajperima. Opsada Sarajeva vjerojatno je jedno od najdokumentiranijih zvjerstava srpske vojske u ratu u BiH. Postoje brojni dokazi sadističkog iživljavanja napadača u brdima, i mnoge užasavajuće snimke patnje i krvoprolića na gradskim ulicama. Snimka prvoga pokolja na gradskoj tržnici Markale 5. veljače 1994, u kojemu je poginulo 68, a ranjeno 144 ljudi, jedna je od najpotresnijih snimki ratnih stradanja u dvadesetom stoljeću. Opsadu Sarajeva - civile, žene, djecu, starce bez vode, hrane, grijanja i pod stalnom vatrom od koje se nikamo nisu mogli sakriti - svijet je četiri godine uživo pratio na televiziji i u svim medijima.
Rat “uživo”
U Sarajevu su, zajedno s ugroženim građanima, cijelo vrijeme opsade živjeli brojni iskusni dopisnici zapadnih medija, podrobno izvještavajući o nezabilježenoj patnji Sarajlija. Danas, na dvadesetu godišnjicu općeg napada na grad, oni će se opet susresti u Sarajevu na međunarodnom okupljanju fotoreportera - ratnih izvjestitelja. No unatoč njihovu nesebičnom radu - mnogi su ranjeni, neki i poginuli - za cijele opsade nitko nije poduzeo ništa da vojno zaštiti grad. Štoviše, postoji niz indicija da su moćne zapadne zemlje raznovrsnim ustupcima pomagale sadističkoj vojsci bosanskih Srba pod zapovijedanjem Ratka Mladića; međunarodni embargo na isporuku oružja braniteljima Sarajeva svakako je najveći od njih. "Globalni kulturni šok: tisuće kriminalnih umova iz godine u godinu izmjenjivalo se na uzvisinima oko grada, masakriralo ga, uživajući u njegovom poniženju, ne dajući mu čak ni vode da se ljudi operu. Vode, vode je bilo čak i Auschwitzu. Slika stoljeća: dolje, sa Sarajlijama, drhturile su Susan Sontag i Christian Amanpour, u ime svijeta koji je zakazao", komentira Nenad Popović.
Sarajevo se nije bilo pripremilo za obranu. Senad Avdić, osnivač i glavni urednik tamošnjeg tjednika Slobodna Bosna, ovih je dana podsjetio na vlastita tadašnja upozorenja. Broj Slobodne Bosne od 21. studenoga 1991. - tri dana nakon što je okupiran Vukovar! - na naslovnici zloguko upozorava: "Sarajevo na četničkom nišanu!"
- U tom smo tekstu grafički prikazali sva ključna uporišta s brda oko Sarajeva koje je zasposjela JNA i instalirala na njima tešku artiljeriju. Imao sam tada priliku vidjeti snimke desetaka rovova iskopanih na Crepoljskom na kojima su postavljeni višecijevni bacači raketa čije su cijevi bile okrenute prema gradu. Slične fortifikacijske "iskopine" s pripadajućom artiljerijom već su tada, u jesen 1991. godine bile načičkane i na brojnim drugim dominantnim kotama oko grada, koje će se tek nakon 6. travnja i početka napada na Sarajevo tretirati adekvatno, kao "jaka neprijateljska uporišta", prisjetio se ovih dana Avdić. Na pitanje zašto se oko Sarajeva gomila tolika vojska, zapovjedništvo tadašnjeg Sarajevskog korpusa Slobodnoj je Bosni odgovorilo da će ona "braniti grad od eventualnih napada iz zraka". "Čijih napada?!" malo se tko u gradu tada usudio upitati - gorko je danas zaključio Avdić.
Sjećanje na velike ljude
Dvadeset godina poslije, mučna sjećanja na opsadu grada prerastaju u još mučniji osjećaj uzaludnosti, nezadovoljene pravde, razorenih i nezaliječenih života, nataloženog očaja koji neće moći izblijedjeti. Nenad Popović govori ovako: "Ostala su sjećanja na nekoliko velikih figura, i oni su još živi: hrabri vojnik Jovan Divjak, nepopustljivi filozof Rusmir Mahmutćehajić, direktor Oslobođenja Zlatko Dizdarević, čije su se rotacije vrtjele samo još u katakombama srušene zgrade. I ostala je slika velikog predsjednika Alije Izetbegovića, pred kojim svi možemo samo skinuti kapu. Zvjezdani trenuci, nasuprot strašnim ljudskim padovima poput onog Emira Kusturice, sarajevskog pomračenja u podne. Od kojeg se jedan Abdulah Sidran ni dandanas ne može oporaviti. Živi u kući daleko od Sarajeva. Sjedi na prvom katu i postavio je zrcala tako da vidi tko mu kuca na vrata."
Boris PAVELIĆ
Šutnja u Srbiji
Dvadeseta obljetnica opsade Sarajeva predstavlja mučnu potvrdu koliko se Srbija u odnosu prema ratu nije pomaknula s pozicije devedesetih, ocijenila je za naš list Bojana Barlovac, novinarka boegradskog ureda Balkanske istraživačko-novinarske mreže BIRN. "U trenutku kada Sarajevo ponovo za trenutak stiže u centar svjetske javnosti, Srbija šuti i ignorira, zaokupljena vlastitim predizbornim podmetačinama i rehabilitacijom četničkog lidera Draže Mihailovića. Ni jedan medij, političar niti nevladina organizacija nemaju ništa reći", kazala je Barlovac za naš list.
Deset tisuća ubijenih, 1.500 djece
Procjenjuje se da je u Sarajevu tijekom opsade ubijeno deset tisuća ljudi, među kojima i 1.500 djece. Ranjeno je 56 tisuća ljudi, od kojih petnaest tisuća djece. UNICEF je procijenio da su snajperisti pucali na najmanje 30 tisuća djece. Polovina gradskih klinaca vidjela je kako je netko ubijen; više od trećine vidjelo je smrt člana obitelji, devedeset posto živjelo je u skloništima. Danas, preživjeli branitelji Sarajeva žive u jedva podnošljivim uvjetima. Više od 60 posto njih pati od PTSP-a, pokazalo je nedavno istraživanje.