Najnovija četnička euforija, vezana uz postupak rehabilitacije četničkog vođe Draže Mihailovića pred beogradskim sudom, izazvala je zle duhove ne samo u Srbiji nego i u cijeloj regiji. Gledano izvana, čini se neshvatljivim da veliki dio javnosti u Srbiji još uvijek podupire jednu takvu opskurnu ideologiju poput velikosrpske, koju najbolje simbolizira upravo Dragoslav Draža Mihailović.

S druge strane, posve je jasno da kontroverzna uloga četnika u Drugom svjetskom ratu i danas izaziva zbunjenost čak i u ozbiljnih povijesnih istraživača. Naime, tzv. Jugoslovenska kraljevska vojska u otadžbini pokušavala je, tijekom cijelog Drugog svjetskog rata, sjediti na dvije stolice. Prema vladi u Londonu i zapadnim saveznicima, četnici su glumili gerilski pokret otpora, a na terenu su opako kolaborirali s njemačkim i talijanskim okupatorom, pa čak i ustašama, borili se protiv boljševičkih partizana i, ono što je najgore od svega, činili masovne pokolje nad nevinim nesrpskim stanovništvom. Hrvatima obiju vjera, kako se tada govorilo. Ono u čemu su zagovaratelji Mihailovićeve sudske rehabilitacije možda ponajviše u pravu, jest činjenica da komunistički sudski proces zacijelo nije zadovoljavao ni najmanje standarde pravednog suđenja. No, je li Draža Mihailović uistinu bio nevin kao rosa, samo zato što nije imao pravo na vlastiti izbor svjedoka ili na pravo žalbe? Ili zato što su ga zatvorski čuvari, uoči dolaska u sudnicu, navodno prisilno napijali rakijom?

Hrvatska javnost u pravilu pristupa ovoj temi stereotipno, automatski osuđujući četnike kao tuđe, uvozno, zlo. Parafrazirajući Jean-Paul Sartrea, četnici, to su drugi. Kada se govori o jugoslavenskim četnicima, počesto se zaboravlja kako su u redovima vojske Draže Mihailovića, istina u manjem broju, sudjelovali i mnogi Hrvati, Slovenci pa čak i bosanski muslimani. Neki od njih zauzimali su ključna mjesta u četničkoj hijerarhiji, poput Hrvata Zvonimira Vučkovića Feliksa koji je bio zapovjednik Prvog ravnogorskog korpusa. Bio je Mihailovićeva desna ruka, nosio je naslov četničkog vojvode takovskog i zacijelo je najzaslužniji što su četnici spasili više stotina oborenih savezničkih pilota.

Četnici djeluju i među Slovencima (u redovima tzv. Plave garde bili su olimpijac Leon Štukelj i ekonomist Aleksandar Bajt) i bosanskim muslimanima. Procjenjuje se da su muslimani krajem 1943. činili čak osminu od ukupnog broja Mihailovićevih vojnika! Hrvati iz Dalmacije, vjerni kralju i jugoslavenskoj ideji, osnivaju Kaštelanski četnički odred, Splitsko-šibenički bataljon i Odred vojvode Birčanina, koji djeluju u sklopu Dinarskog četničkog korpusa na čelu s pravoslavnim raspopom Momčilom Đujićem. Osim u Splitu, Trogiru, Šibeniku i Makarskoj, četništvo ima odjeka i na hrvatskim otocima poput Korčule i Krka. Nakon što je Italija, u rujnu 1943., proglasila kapitulaciju, otoke Krk, Mali i Veliki Lošinj, Cres, Silbu i Olib "oslobađaju" hrvatski četnici, pripadnici 243. bataljona JVO, koji su izvršili pomorski desant iz pravca Senja. Ondje su ih dočekali lokalni hrvatski četnici iz Aleksandrova (kako se 1921.-1945. nazivao Punat, u kraljevu čast). Kada su ih se ubrzo dočepali dalmatinski partizani, surovo će ih zarobljene poubijati, sve do posljednjega.

Odgovor na pitanje otkuda tako snažna hrvatska potpora četništvu u Dalmaciji, krije se u književno-povijesnoj studiji "Orjuna: Ideologija i književnost", koju je u Splitu 2008. objavio dr. Ivan J. Bošković sa Sveučilišta u Splitu. Mnogima će se danas činiti sablažnjivom činjenica da su Split i Dalmacija, između dva rata, bili epicentar ekstremnog integralnog jugoslavenstva. U Splitu, koji u to vrijeme nosi epitet "najvećeg srpsko-hrvatskog grada na moru", već 1918. osniva se Jugoslavenska nacionalno-napredna omladina, organizacija čiji je cilj borba s hrvatskim "separatistima i veleizdajnicima". Četiri godine kasnije, JNNO prerasta u Organizaciju jugoslavenskih nacionalista (Orjuna), prorežimsku, ekstremnu, ultranacionalističku i terorističku organizaciju, koja, osim "separatista", na svojoj meti ima i komuniste. Orjuna osniva i svoje zloglasno vojno krilo, tzv. akcione čete kojima je cilj bio fizički obračun pa čak i ubijanje svojih suparnika. Orjunaši u Osijeku 1923. ubijaju hrvatskog aktivista Stjepana Veselića, bacaju bombu na tiskaru Hrvatskog lista te ruše Frangeš-Mihanovićev spomenik Umirućem domobranu kako bi ga bacili u Dravu.

U Dalmaciji djeluje čak 50 ogranaka Orjune, a njezino članstvo čine "jugoslavenski nacionalisti hrvatskog plemena". U Splitu izlazi i orjunaški list Pobeda. Danas izgledaju nevjerojatno fotografije iz tadašnjih novina koje prikazuju masovne orjunaške skupove na prepunoj splitskoj rivi. Umjesto u domobrane, ustaše ili partizane, djeca uglednih splitskih, kaštelanskih i trogirskih orjunaša odlaze u četnike!

Rad Orjune i, poslije, četnika u Splitu, aktivno podupire cijeli niz splitskih i dalmatinskih književnika, poput Nike Bartulovića, Đure Vilovića, Mirka Korolije, Ćire Čičin-Šaina, Sibe Miličića i drugih, koji redovito pišu ekavicom i u svojim tekstovima neumjereno slave Srbiju. Niko Bartulović će 1944. biti hrvatski predstavnik na Svetosavskom kongresu u selu Ba (na kojem četnici obećavaju srpsko-hrvatsko-slovensku federaciju!), a bivši katolički svećenik Đuro Vilović radi u stožeru Draže Mihailovića. U svome pismu Mihailoviću, Bartulović 1943. piše kako mnogi mladi Hrvati prelaze na pravoslavlje kako bi pokazali svoju odanost vojvodi Birčaninu. U Splitu u to vrijeme djeluje Četnički odbor na čijem je čelu vojvoda Ilija Trifunović Birčanin. Načelnik njegovog stožera bio je Radovan Ivanišević. Procjenjuje se da je među četnicima bilo možda i više od dvije tisuće Hrvata, koji su, do sada, u povijesnim knjigama bili tek fusnota.