NAŠICE - Na današnji dan, 19. rujna 1991. godine, započele su trodnevne borbe za našičku vojarnu, koja je u to vrijeme bila strateški vrlo značajna za osvajačke planove jugovojske u Slavoniji. U proteklih dvanaest godina s ponosom se govorilo o tom uspjehu ZNG-a, MUP-a i odreda Narodne zaštite u Našicama. Osvajanje vojarne, iz koje je pružen žestok otpor - u borbama su poginuli hrvatski branitelji Branko Glavaš, Slavko Marod i Antun Sertić, a grad je žestoko granatiran - umnogome je ostvareno zahvaljujući i prethodnoj predaji skladišta oružja Jezerac u Markovcu Našičkom, gdje je bilo pohranjeno oružje Teritorijalne obrane.
O okolnostima predaje Jezerca do danas se malo govorilo. U Našičkom zborniku iz 1997. godine, tematski posvećenom Domovinskom ratu u našičkom kraju, zapovjednik 1. bojne ZNG-a Zdravko Đanić, pišući o tim danima, tek uzgred spominje predaju Jezerca. "Devetnaestog rujna 1991. godine zapovjednik vojnog skladišta Jezerac u Markovcu Našičkom predaje se sa svojom posadom od 30 vojnika i jednim borbenim vozilom, tako cjelokupno skladište pada u ruke hrvatskih branitelja (...) Predajom skladišta Jezerac, u ruke ZNG-a, ONZ-a i policije došla je znatna količina naoružanja i streljiva...", piše Đanić. No, priča o predaji Jezerca čini se puno kontroverznijom u kazivanju neposrednog sudionika tog događaja, Našičanina Antuna Kapraljevića. Njegova pomalo brešanovska priča razjašnjava neke dosad nepoznate okolnosti o početku trodnevnih borbi u Našicama.
Kapraljević je dočekao ratni rujan 1991. godine kao voditelj održavanja centrale u našičkom HPT-u i vijećnik u tadašnjoj Skupštini općine Našice.
NEMA VIŠE POVRATKA
* Kako je, dakle, počeo rat u vašem gradu?
- Bio je četvrtak, 19. rujna. Sjedio sam u uredu kada me nazvao jedan kolega iz Osijeka i kazao: Daj, poduzmite nešto u Našicama, jer onda će i nama biti lakše. Zatražio sam od operatera da me spoji s vojnim skladištem Jezerce, kojem smo prethodno isključili telefone. Javio mi se zapovjednik, kapetan Goran Gaćeša, a ja mu rekoh: Čuj, običan sam poštar i nemam veze s ratom, a nazvao sam da vidim hoćete li se predati, jer nema smisla da ginemo ni vi, ni mi, pa neka porazgovara s vojnicima. Kad sam ga ponovno nazvao, pitao me hoću li doći do njih. Nema problema, rekoh. Dovezao sam se pred kapiju Jezerca, a on se pojavio u maskirnoj uniformi pod punom ratnom opremom. Rukovali smo se i ja mu opet kažem kako dolazim na svoju ruku da pokušamo sve riješiti u miru. Na to mi je počeo pričati kako je artiljerac s vojnom akademijom, da će mi poslati granatu kroz kućni dimnjak, da imaju hrane i pića za tri mjeseca, da su okolo Jezerca tri reda mina i da im ne možemo ništa. Onda je u jednom trenutku zastao i kazao da mu je već dosta svega nakon što je vidio da gore stanovi u Osijeku i da za njega, kao profesionalnog vojnika, to nije rat. Tada mi je rekao da je spreman predati se s još 5-6 ljudi koji imaju žene i djecu, ali da desetak mlađih ne žele ni čuti za predaju. Dogovorili smo da ih ipak pokuša nagovoriti, a ja ću opet doći za deset minuta.
* Jeste li osjećali strah zbog "akcije" u koju ste se sami upustili?
- Obuzeo me strah, ali ne zbog sebe već zbog moje djece koja su tada bila u Njemačkoj. Pomislio sam: što će biti ako počne pucnjava, pa me proglase izdajnikom, onim koji je sve zakuhao i prodao Našice. Vratio sam se do Jezerca, zapalio cigaretu i čekao da Gaćeša izađe. Cigareta je dogorjela, on nije izašao, pa me obuzeo još veći strah. Vratim se u poštu, opet nazovem Jezerce, ali nitko se nije javljao. Možda sam birao pogrešan broj? Tada rekoh sebi: Tuna, što si započeo - započeo si. Nema više povratka! Ponovno sam sjeo u auto i vratio se do Jezerca. Tek što sam došao, ugledam Gaćešu na kapiji, u trenerci i patikama! Kada sam ga takvog vidio, ko da mi je netko skinuo najteži kamen sa srca. Kazao mi je da su se svi odlučili predati.
PREDAJA SAMO CIVILIMA ILI POLICIJI
* Nije li vam bilo čudno što je časnik JNA bio spreman predati se nepoznatom civilu?
- Dobro se sjećam da mi je Gaćeša rekao da će se isključivo predati civilima ili policiji, a nikako "zengama". Obećao sam mu nabaviti "civilke" i osigurati prijevoz vojnicima, s tim da on ostane pokazati nam gdje su postavljene mine oko skladišta. Pristao je na to, kao i na ponudu da predaja ide službeno, jer, kako je kazao, u Našicama se nikomu nije zamjerio. Potom smo zajedno otišli do Srednje škole, gdje se zbog sigurnosti održavala sjednica Skupštine općine. Stražara sam zamolio da pozove Šimuna Šalića, tadašnjeg predsjednika Općine ili Ivana Škorića koji je bio predsjednik Izvršnog vijeća i Kriznog štaba. Došli su Šalić i zapovjednik Policije Pavo Lukačić. Kažem im da su vojnici s Jezerca odlučili predati se, pa bi bilo dobro da krenemo izvoziti oružje, ako bude bilo potrebno za napad na vojarnu. Nakon raznih kombinacija, pao je dogovor da se vratimo na Jezerce, a da će za pet minuta doći autobus s "civilkama" i čovjek kojem će Gaćeša pokazati gdje su mine. Oko 10.45 vratili smo se na Jezerce, sjeli na klupu i čekali da se ispoštuje dogovor.
* Tih pet minuta se oteglo...
- Točno. Oko 12.30 još nitko nije došao, a oko 13 sati puko mi je film, pa sam nakon desetak poziva uspio dobiti zamjenika zapovjednika Policije Ivana Tonkovića. Ispričam mu da se Jezerce predalo i da čekamo da ga netko dođe preuzeti. Oko 13.30 počeli su pristizati ljudi iz grada, a oko 14.30 dogovorimo se da ćemo zaustaviti prvi autobus koji naiđe i preuzeti ga kako bi odvezli vojnike u obližnji Podgorač. Tako je i bilo. Zaustavili smo autobus u kojemu je bila samo jedna žena. Kada je vidjela vojsku, pobjegla je koliko je noge nose. U međuvremenu je iz vojarne stigao i kamion s hranom čija nam se posada odmah predala. Vojnike smo ukrcali u autobus, a skladište je ostalo prazno. U tom trenutku najveće je zadovoljstvo bilo vidjeti ljude kako plješću s prozora dok su vojnici napuštali Jezerce.
GAĆEŠA ZAVRŠIO NA VOJNOM SUDU U SRBIJI
* Gaćeša je ostao s vama?
- Sa mnom su ostali Gaćeša, kapetan Đekić i vojnici koji su došli kamionom s hranom. U znak predaje Gaćeša mi je dao svoj pištolj kao i ključ od stana, jer sam mu obećao da ću mu njegove stvari poslati u Srbiju. Međutim, oko 15.30 stigla je policija ko u Rambo filmovima. Automobili zakočili, a jedan je policajac istrčao s pištoljem i motorolom u rukama i krenuo prema nama psujući. Vidjelo se da galami iz straha, pa čim je malo zašutio, objasnio sam mu da vojske više nema i da je Jezerce prazno. Oko 15.40 došao je i predsjednik Kriznog štaba Škorić. Tada sam se pozdravio s Gaćešom, otišao kući, pokupio nešto hrane i oružje koje sam imao, pa u Poštu gdje sam bio potrebniji. Oko 20.30 predalo se još nekoliko vojnika, uglavnom Albanaca, koji su bili u Domu JNA usred Našica. Onda su počeli pregovori o predaji vojarne, a nakon neuspjelih pregovora, rano ujutro počela je borba za vojarnu koja je osvojena 21. rujna ujutro.
* Znate li što je poslije bilo s kapetanom Gaćešom?
- Jedino što sam poslije čuo o njemu bilo je da je pred Vojnim sudom u Srbiji zbog "izdaje" osuđen na sedam godina robije.

okvir

ŽNASLOV = Običan sam poštar...
Zatražio sam od operatera da me spoji s vojnim skladištem Jezerce, kojem smo prethodno isključili telefone. Javio mi se zapovjednik, kapetan Goran Gaćeša, a ja mu rekoh: Čuj, običan sam poštar i nemam veze s ratom, a nazvao sam da vidim hoćete li se predati, jer nema smisla da ginemo ni vi, ni mi, pa neka porazgovara s vojnicima. Kad sam ga ponovno nazvao, pitao me hoću li doći do njih. Nema problema, rekoh...

009.jpg
ŽSLIKA = Pomislio sam što će biti ako počne pucnjava, pa me proglase izdajnikom, sjeća se Antun Kapraljević
Snimio: M.FILIPOVIĆ


nokap.jpg
ŽSLIKA = U granatiranju grada pri osvajanju našičke vojarne velike je štete pretrpjela i crkva
Snimio: N.PAVLOVIĆ
(Autor: M.FILIPOVIĆ)