Objavljeno 27. lipnja, 2011.
ZAGREB - Hrvatska je na 20. obljetnicu državnosti zemlja s dramatično povećanim brojem umirovljenika i drastično smanjenim brojem zaposlenika. Od zemlje u čijem je bruto domaćem proizvodu industrija bila perjanica, razvila se u deindustrijaliziranu zemlju. Svim naporima i poticajima unatoč, proizvodnja hrane danas je manja nego prije dva desetljeća, što jasno ukazuje na to da će uvoznicima hrane hrvatsko tržište još dugo biti i te kako isplativo. Goleme promjene zbile su se u obrazovanju, posebno visokoškolskom, broj jedinica lokalne samouprave je više nego upeterostručen.
Neuspješna ekonomska tradicijaHrvatska je ratne 1991. godine imala danas nezamislivih 1.432.000 zaposlenih. Bio je to tada zabrinjavajući podatak, dijelom posljedica početka tranzicije, dijelom rata i ratnih razaranja. Mirnodopske 1990. godine zaposlenih je bilo u prosjeku 1.568.000. Danas nema vlasti koja ne bi s oduševljenjem zborila o podatcima iz 1991. Lani u Hrvatskoj nije radilo ni 1.170.000 ljudi. To je prvi pokazatelj toga da ekonomska tranzicija ni izbliza nije uspješna. I dok je broj zaposlenih u regresiji, broj umirovljenika je u neprekidnoj progresiji. Broj je korisnika mirovina krajem prošle godine došao na sam rub od 1,1 milijuna. Razlika između broja zaposlenih i broja umirovljenika iznosila je samo 73.000. Prije dva desetljeća umirovljenika je bilo 646.100. Broj zaposlenih je nadmašivao broj umirovljenika za 786.000 tisuća.
Da je Hrvatska deindustrijalizirana zemlja znano je svakome. Zagreb je u Jugoslaviji bio najsnažnije industrijsko središte, danas je grad uprave, bankarstva, telekomunikacija, trgovine i pokojeg industrijskog radnika. U prerađivačkoj industriji radio je svaki deseti stanovnik Hrvatske, njih ukupno 462.000, a 1990. godine čak 581.000. Danas u cijeloj prerađivačkoj industriji, tekstilnoj, drvnoj, metalnoj, kemijskoj, farmaceutskoj... radi 219.976 ljudi, jedva pet posto stanovništva. Usporedbe radi, samo u "Siemensu", jednom od kolovođa njemačkog ekonomskog oporavka, zaposleno je 405.000 ljudi.
Zbrisane industrijske graneNeke su industrijske grane zbrisane. Tekstilna industrija bila je važna karika u zaposlenosti posebno u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Tekstilci su nekad bili armija od više od 73.000 zaposlenih. Danas, računajući i proizvodnju i bojenje tekstila jedva da ih je 21 tisuća i to s vrlo niskim i neizvjesnim plaćama. U mirnodopsko vrijeme prije nešto više od 20 godina metaloprerađivačka industrija i crna metalurgija zapošljavale su više od 60.000, danas upola manje. Ni naizgled propulzivna prehrambena industrija i proizvodnja pića svoju ekspanziju nisu ovjerile povećavanjem broja zaposlenih. S nekadašnjih nešto manje od 60.000 zaposlenih spali su na nešto više od 43 tisuće. Čak je i građevinarstvo posljednje tri godine doživjelo ozbiljan udarac, pa zapošljava 24 tisuće ljudi manje, nekada 115.000, a danas 91.000. Ništa ne pokazuje propast industrije tako dobro kao njen udjel u BDP-u. Na početku ove priče industrija i rudarstvo tvorili su 46,4 posto BDP-a i Hrvatska se bar po tom pokazatelju mogla smatrati industrijaliziranom zemljom. Danas je jasno da smo zemlja usluga i iz toga što nam industrija i rudarstvo tvore jedva 16 posto BDP-a, dva posto manje nego u Grčkoj.
Netko je morao biti i dobitnik promjene društvenog i ekonomskog modela. Na prvome mjestu to je trgovina, jedna od rijetkih djelatnosti koja zapošljava više ljudi i to gotovo za trećinu. U svim veleprodajama, trgovinama, samoposluživanjima, specijaliziranim trgovinama i robnim kućama 1991. radilo je 142.000 ljudi. Danas su svim trgovačkim centrima, hipermarketima, preostalim malim i specijaliziranim trgovinama radi 189.000 ljudi. Statistički ljetopisi bilježe i jednu nekad nepostojeću ekonomsku granu - poslovanje s nekretninama zaposlilo je više od 6.000 ljudi.
Tihomir PONOŠ
1.568.000
zaposlenih - mirnodopske 1990.
1.432.000
zaposlenih - ratne 1991.
1.170.000
zaposlenih - mirnodopske 2010.
ZASIJANO MANJE HEKTARA
Napretka nema ni u poljoprivredi
Uz industrijalce velikog razloga za nezadovoljstvo s protekla dva desetljeća imaju i poljoprivredni proizvođači. Proizvodnja je u nekim segmentima toliko smanjena da je sasvim jasno kako, da bi se imalo što svaki dan jesti, treba uvoziti ogromne količine hrane i prehrambenih proizvoda. Lani je zasijano 315.000 hektara oranica i vrtova manje nego 1991. godine, ili ni 900.000 hektara. No, čini se da i znanstveni i tehnički napredak mirno prolaze pokraj poljoprivredne proizvodnje. Po hektaru se želo 4,6 tona pšenice, a to je prosjek koji se nekako održava do danas. Istina, lani je zbog lošeg vremena požeto samo četiri tone, godinu prije nešto više od pet. Ukratko, napretka nema.
Jabuke i soja
Statistika otkriva i iznenađujuće pomake. Redovito se upozorava na uvoz jabuka. Zašto se uvoze tisuće tona jabuka u zemlji koja je povećala proizvodnju za 40.000 tona i sad proizvodi 106.000 tona godišnje i zašto se uopće stimulira uzgoj i stvaranje plantaža jabuka, kad ih se na kraju uvozi, zasebno je pitanje. Soja, koja je i globalno postala iznimno popularna, je očekivani poljoprivredni pobjednik tranzicije. Da se nju isplati uzgajati potvrđuje i to da je njen urod s 53.000 tona došao na više od 156.000 tona.
NABUBRILA ADMINISTRACIJA
I te kako smo nabubrili administrativno. Cijela je Hrvatska 1991. godine bila organizirana u 102 općine, danas je samo gradova 127, tome treba pridodati i 429 općina i 21 županiju. Jasno je da je sadašnjost golemi brojčani pobjednik kad je riječ o jedinicama lokalne odnosno regionalne samouprave nad prošlošću s čistih 577 prema 102. Jasno je da je to bubrenje rezultiralo povećanjem zaposlenih u upravnom aparatu. Hrvatska je samostalnost dočekala s ni 60.000 zaposlenih u upravi (na svim razinama, od republike do mjesne zajednice), tadašnjim SIZ-ovima i tadašnjoj Službi društvenog knjigovodstva. Danas u javnoj upravi, obveznom socijalnom osiguranju i obrani koja uključuje i cijelu tada nepostojeću Hrvatsku vojsku, radi više od 106.000 ljudi.