Devetnaestogodišnja Osječanka završila je srednju školu, roditelji su joj se rastali i otišli svatko na svoju stranu pa od svoje treće godine živi s ujakom i ujnom.
- Posljednje četiri godine ujak me psihički zlostavlja, omalovažava me i govori da već predugo "parazitiram" na njihov trošak te da nisam nizašto, a u posljednje vrijeme zalomi mu se i poneka pljuska. Nemam kamo pa sve češće pomišljam na samoubojstvo da sebe i ostale riješim muka - ispričala nam je R. Z. (podatci poznati redakciji), jedna od 17.756 mladih i djece koji su se od 1997. do 2008. za pomoć obratili savjetodavnoj liniji Hrabri telefon.
Prema riječima socijalne radnice Jelene Tomić, inače zamjenice predsjednice Hrabrog telefona, savjetodavna linija namijenjena je pružanju pomoći djeci žrtvama zlostavljanja i zanemarivanja, njihovim roditeljima i skrbnicima te stručnjacima koji rade s djecom. “Prošle je godine Hrabri telefon primao 10 - 15 poziva dnevno, od čega 32 posto savjetodavnih, 27 posto informativnih te 41 posto poziva u kojima nazivatelj šuti. Savjetodavni pozivi su oni koji duže traju (od pola sata do sat vremena), u njima osoba povjerava svoj problem, a savjetnik joj pomaže u izražavanju emocija te pronalaženju potencijalnih rješenja”, objasnila je Tomić, dodavši da postoje i informativni pozivi, u kojima se osoba informira o znakovima prepoznavanja zlostavljanja djece i načinima reagiranja sustava. Napomenula je da su vrlo česti i pozivi šutnje. “Nerijetko je teško progovoriti o problemu koji nas dugo muči, pa savjetnik ohrabruje nazivatelja te čeka i nekoliko minuta prije nego što prekine razgovor. Ponekad se čuje plač s druge strane linije i osoba ne uspije progovoriti o svome problemu, nego nazove poslije, kada smogne snage”, ističe naša sugovornica.

Biljana BOŽIĆ