Četvrto Europsko prvenstvo održano je 1972. godine u Belgiji. Broj sudionika kvalifikacija i dalje se povećavao pa je u izlučnom ciklusu za taj finalni turnir sudjelovala gotovo cijela Europa (izostao je samo Island, nap.a.).

Uključene su bile 32 zemlje koje su u kvalifikacijama bile podijeljene u osam skupina. Nakon tog prvog kruga u daljnje natjecanje plasirali su se pobjednici skupina koji su dva četvrtfinalna susreta odlučivali o putniku na završni turnir. To su već bila vremena kada su političke intrige koje su obilježavale početak Europskog prvenstva već posve nestale, a počele su se pojavljivati i prve reprezentativne "dinastije".

Kroz grupnu fazu natjecanja četvrtfinale su osigurali Rumunjska, Mađarska, Engleska, SSSR, Belgija, Italija, Jugoslavija i Zapadna Njemačka. I tu nije moglo proći bez iznenađenja jer je Belgija eliminirala branitelja naslova Italiju, a Jugoslavija koja je bila finalist četiri godine ranije ispala je od SSSR-a koji je na taj način izborio četvrto uzastopno sudjelovanje na završnom turniru. Krug od četiri reprezentacije koje će odlučivati o europskom prvaku zatvorile su Zapadna Njemačka i Mađarska koja je plasman izborila tek u majstorici protiv Rumunjske.

Nakon što su se saznali sudionici već po običaju UEFA je domaćinstvo "Final foura" dodijelila jednom od njih, a izbor je ovaj put pao na Belgiju. Prvi put se igralo na četiri različita stadiona. Dva u Bruxellesu (Heysel i Émile Versé stadion), te u Liegeu i Antwerpenu. Kao i svaki dotad i taj je turnir imao svoje posebnosti i zanimljivosti. Jedna od njih je podatak koji govori kako najveći broj gledatelja na jednoj od četiri utakmice nije bio na finalnoj između Zapadne Njemačke i SSSR-a već u polufinalu u Antwerpenu kada su igrali Belgija i Zapadna Njemačka.

U to vrijeme Zapadna Njemačka je već izrasla u nogometnu velesilu. Imala je sjajnu generaciju igrača koju su predvodili Beckenbaurer, vratar Maier, Breitner, Netzer, Ull Höness i Gerd Müller. Belgiju je predvodila prva njihova velika zvijezda Paul Van Himst, a upravo su se te dvije reprezentacije susrele u polufinalu. Mnogi su taj ogled vidjeli kao "finale prije finala", a sam susret je opravdao je taj epitet. Zapadna Njemačka je nakon velike borbe slavila s 2:1 zahvaljujući dvostrukom strijelcu Gerdu Mülleru. On je Nijemcima donio prednost od 2:0, a u završnici susreta Belgija je uspjela smanjiti na 2:1 preko Polleunisa, ali više od toga nije mogla, pa se Zapadna Njemačka po prvi put našla u finalu Europskog prvenstva.

Tamo ju je čekao SSSR, kojem je to bilo treće finale, a do njega je došao nakon minimalne polufinalne pobjede nad Mađarskom (1:0). Mađari su tako drugi put poraženi u polufinalu (isto im se dogodilo 1964.) pa su opet morali u borbu za treće mjesto koju su izgubili od Belgije s 2:1.

Finale između Zapadne Njemačke i SSSR-a je odigrano na Heyselu koji će 13 godina kasnije biti poprište jedne od najvećih nogometnih tragedija kada je uoči finalnog susreta tadašnjeg Kupa prvaka između Juvetnusa i Liverpoola poginulo 39 ljudi mahom navijača talijanskog kluba. No, vratimo se mi vedrijim temama i finalu Europskog prvenstva u kojem je Zapadna Njemačka pomela SSSR s 3:0. Bio je to i najuvjerljivji trijumf u finalima dotad, a opet je u glavnoj ulozi bio Gerd Müller koji je zabio dvaput, a jedan je pogodak dodao Wimmer.

Nijemci su jednostavno bili prejaki, a turnir je svakako obilježio njihov sjajni strijelac Gerd Müller, koji je zabio četiri od pet pogodaka svoje reprezentacije. Ta će generacija igrača Zapadne Njemačke dvije godine kasnije na svom tlu postati Svjetski prvak i tako biti jedna od rijetkih reprezentacija kojoj je do danas uspjelo objediniti oba naslova jedan za drugim. To postignuće napravile su još Francuska (SP 1998. i Euro 2000.), te Španjolska (Euro 2008. i 2012., te SP 2010.). D.Keler