Bilo je točno 15 minuta do 13 sati kada se pred rampom kojom se koriste osobe s invaliditetom ispred jedne zgrade na Sjenjaku parkirao GPP-ov tamnosivi kombi s oznakama pristupačnosti za osobe s invaliditetom. Iz zgrade je u invalidskim kolicima izišla Dobrila Maričić, učiteljica razredne nastave u Osnovnoj školi Jagode Truhelke kojoj je ovo svakodnevna procedura odlaska na posao od kuće do donjogradske škole. Vozač kombija prilagođenog za prijevoz osoba s invaliditetom Miroslav Bojanić već je pripremio dizalo za podizanje kolica u vozilo kada mu je prišla nasmijana učiteljica, pozdravila ga i parkirala svoja kolica na rampu. Razmijenili su samo nekoliko uobičajenih riječi, poput dobrih znanaca koji se često susreću, a kolica u kojima je sjedila učiteljica Dobrila bila su već smještena u kombi, osigurana, a Miroslav je, provjeravajući je li sve kako treba biti, sjeo za upravljač kombija.



Učiteljica Dobrila Maričić jedna je od 75 stalnih korisnika usluge koju osječka gradska tvrtka za prijevoz putnika (GPP) već više od deset godina pruža osobama s invaliditetom iz Osijeka u organizaciji i uz financiranje Grada Osijeka. Radi se o usluzi prijevoza posebno prilagođenim kombijem kojim se mogu koristiti osobe s invaliditetom na području grada Osijeka koje imaju 80 i više posto oštećenja na donjim ekstremitetima, odnosno osobe koje se koriste invalidskim kolicima ili bilo kojim drugim ortopedskim pomagalima za kretanje, gluhoslijepe osobe i slijepe osobe te njihovi pratitelji.

Dok Miroslav lagano kreće, učiteljica Dobrila nam priča o tragičnom događaju nakon kojega je ostala prikovana za invalidska kolica.

- Cijeli život radim kao učiteljica, a evo već sam 15 godina u kolicima. Pala sam s drveta dok sam išla učenicima brati trešnje. Pukla je grana i pala sam, nakon čega sam ostala nepokretna, no s obzirom na to da je škola bila prilagođena, naišla sam na veliko odobravanje i ravnatelja, i kolega, i roditelja učenika, tako da mi je nakon rehabilitacije omogućeno nastaviti raditi u razrednoj nastavi - prisjeća se Dobrila.

Za ovu mogućnost prijevoza saznala je prije deset godina.

- Do tada me je suprug vozio na posao ili sam zvala taksi. Inače sam i sama vozačica, ali mi je teško unositi kolica u automobil i netko mi treba ubaciti i izvaditi kolica iz auta. Grad Osijek je jako dobro organizirao ovaj prijevoz, a GPP to odlično realizira. Ovo mi je doista odlično, koristim desetak godina ovaj prijevoz i još nikada nisam zakasnila na nastavu - tvrdi nam učiteljica.

Prednost pri prijevozu imaju osobe koje idu liječniku, na posao i djeca koja idu u školu, a za ostale aktivnosti kao što su odlazak na kavu, druženje ili na sportska, kulturna i druga događanja na red dolaze tek nakon onih prioritetnih vožnji.

Učiteljica kaže da se prijevozom koristi uglavnom za odlazak na posao, eventualno nedjeljom kombijem ode kumovima pričuvati djecu i poigrati se s njom.

- Tamo odem kombijem, a kumovi me vrate kući kada im dosadim - kroz smijeh priča Dobrila, koja želi da posebno istaknemo ulogu vozača.

- Jako, jako sam zadovoljna i posebno bih pohvalila vozače koji su vrlo korektni, fer i profesionalni. Po bilo kojem vremenu vozači su dolazili uvijek točno, doduše, i ja stignem uvijek na vrijeme. Vozači čak, ako pada kiša, dođu s kišobranom ispred rampe pred mojom zgradom da ne bih kojim slučajem pokisnula. Ako nekada ranije završim s nastavom od dogovorenog, nazovem vozača i, ako može, dođe ranije po mene. S vozačima se jako lijepo i lako dogovoriti, doista su divni - puna je zahvale učiteljica.

Kako smo se približili školi u kojoj radi, Dobrila nas je upozorila da će nas sigurno dočekati nekoliko njezinih učenika jer je tako svakoga dana. Dok je kombi ulazio na dio parkinga ispred škole, skupina djece prepoznala je vozilo i odmah potrčala prema njemu. Čim su kolica stala na čvrsto tlo, djeca su pohrlila u zagrljaj učiteljici i preuzela daljnju "brigu" o njoj.

- Ja sam njihova učiteljica - ponosno nam je na rastanku kazala mahnuvši u znak pozdrava Dobrila Maričić.

Vozaču Miroslavu dodala je jedan papir za koji se ispostavilo da je raspored vožnji za sljedeći tjedan.

- To je procedura koju moramo poštovati, svakog nam četvrtka korisnici daju raspored za sljedeći tjedan, koji mi proslijedimo dispečeru - pojašnjava Miroslav sjedajući u kombi i gledajući adresu sljedećeg putnika.



Dok se vozimo prema pogonu bivše osječke Šećerane, Miroslav se osvrnuo i na riječi učiteljice Dobrile.

- Naši su odnosi s korisnicima doista prijateljski, mogli bismo reći i prisni. Ako je nešto hitno, uvijek uskačemo, pogotovo ako je u pitanju potreba za odlazak u bolnicu. Bilo da se radi o radnom danu, suboti ili nedjelji. Dispečer sve to odobrava i ako je situacija takva, nikada nije bilo problema da se odradi - kaže, dodajući da je vozilo u pogonu svaki dan od 7 do 22 sata.

- Dispečer prema najavama napravi raspored, proslijedi ga nama, a mi u dogovoreno vrijeme dođemo po korisnika pred kuću i nakon završetka ga vraćamo natrag opet pred kuću - nastavlja Miroslav.

Stigli smo na odredište nekoliko minuta prije dogovorenog, a točno na vrijeme pojavio se sljedeći korisnik prijevoza, Tibor Sabo, 33-godišnjak koji od rođenja boluje od celebralne paralize.

Miroslav već zna da Tiboru nije potrebna asistencija jer on želi i uspijeva sve sam odraditi. Sjeda u kombi, veže se i objašnjava da mu ovaj prijevoz u svakodnevnom životu jako puno znači jer mu je nezgodno putovati tramvajem ili nekim drugim prijevoznom sredstvom.

- Nije baš ni stanica nešto blizu mojoj kući, tako da mi je ovo idealna prilika koja mi svakodnevno olakšava život. Meni ovo odlično odgovara i, što se mene tiče, ne bih mijenjao ništa, ne znam i što bi to moglo biti bolje od ovoga. Moja je ruta posao i natrag ili ponekad vikendom odem u šoping za svoje potrebe. Dogovorim termin kada će biti polazak, a kada povratak, i sve je to vrlo jednostavno. Povremeno odem i na neka događanja po gradu, ako ima nešto što me zanima, stand up-ovi i utakmice, e to može uvijek - kaže ovaj mladić nasmijan i vedar koji je potpuno samostalan, a zaposlen je u telekomunikacijama.

Prema njegovim riječima, roditelji ne žive s njim, ali ga obiđu svakih nekoliko dana.

- Živim sam u stanu, a ponekad mi pomaže majka, a tko će drugi. Želio bih da posebno istaknete sve pohvale za ekipu koja organizira i provodi ovaj prijevoz. Svi su odlični i može se s njima lijepo dogovoriti - poručuje Tibor.

A onda je spomenuo da mu je umjetničko ime MC Rima i da se od 2006. godine bavi freestyle rappom, u čemu je jedno vrijeme bio i aktualni prvak Hrvatske.

- To je sricanje rime na licu mjesta na zadanu podlogu ili temu ili protiv suparnika jedan na jedan - pojasnio je meni koji, nažalost, nisam znao taj podatak s obzirom na to da su naše razlike u godinama i glazbenim žanrovima goleme.

Putovanje do odredišta na radno mjesto bilo je kratko koliko je o sebi i svojim bogatim životnim hobijima, iskustvima i ljubavi prema rapu i hip-hopu mogao pričati ovaj svestrani mladić. No o njegovoj uspješnosti u tome što radi je i podatak da je surađivao i zbližio se s Kandžijom, Elementalom, Generalom Woo-om, Edom Maajkom i ostalim poznatim izvođačima s ovih prostora.

Osiguranje mobilnosti i pristupačnosti za osobe s invaliditetom jedan je od preduvjeta za njihovo uključivanje u svakodnevni život. Tako je i ovaj kombi mnogim osobama s invaliditetom jedini prozor u svijet. Ljudima koji ne odustaju unatoč teškoćama koje im se nađu na životnom putu, poput ovih sjajnih ljudi koje smo imali čast upoznati, treba odati priznanje i pružiti svaku moguću pomoć u njihovom nastojanju da idu dalje, da pomiču svoje granice i granice društva u kojem žive. Grad Osijek to je prepoznao i stoga nije ni čudno da je primjer pozitivne prakse u donošenju mjera koje se tiču uključivanja osoba s invaliditetom u svakodnevne životne aktivnosti.